|
|
Duša nije ni crna niti bijela, ni žuta
niti crvena. Duša čovjeka nema boju i
zato svaki čovjek može glumiti sudbinu
svakog drugog čovjeka, bez izvanjskog
prerušavanja, ako se srcem pripovijeda
o osobi čije je srce blisko našem.
Pridružite se svi vi koje zanima umjetnost, pogotovo te
"daske koje život znače",koji živite za kazalište jer znate
da ste za to stvoreni i da to volite,vi koji tražite magiju iza kulisa
i gradite snove među rasplesanim zastorima.....
Forum.hr
Monitor.hr
Novi posjetitelji:
Smile
Dunja
Tajno sklonište od tuge
Glumica u usponu
Martina
Foxy
No name
Woman on a mission
Dea
Izzy
Frida
Zaljubljen u riječi
Stari posjetitelji:
Lotta
Sheena
Adrian
Danijela
Nika
Martina
Mihela
Ena Katarina
Lady M.
Maja
Zvijezda
Saraja Azra
Maya
Dida
Krasna cura
Laetitia
Klara
Malena
Ona koja je sretna
Elica
Silvija
Matea
Tenchica
ADU Zagreb
ADU 2
HNK Split:))
KSENIJA PROHASKA:))
Najdraža glumica, iznimno talentirana čiji je uspjeh potvrđen diljem svijeta, glumački uzor.......jedna prekrasna osoba puna životnog iskustva i mudrosti.
S takvim žarom i iskrenošću interpretirala je neka od najvećih imena kao što su Edith Piaf,Marlene Dietrich,Billie Holiday...
Strastvena ljubiteljica poezije koju i sama piše...
Visokoobrazovana....
Senzibilna i umjetnički nastrojena...
Kod nje cijenim što je ostala jednostavna usprkos veličini....
Hvala Vam na svemu!
Redoslijed je na mnogo mjesta slučajan:)
Samo ja znam kakvo je stanje u mom srcu...
Volim vas sve:))
Skoro 21 godina.
Velika sanjarica.
Romantičarka.
Obožavam kazalište i glumu.
Vjerujem u život, vjerujem u ljude.
Znam da nema "slučajne" slučajnosti.
Volim putovanja.
Volim Pariz i francusku šansonu.
Obožavam Mireille Mathieu i Edith Piaf.
Uvijek sam zaljubljena; zaljubljena u ljubav, zaljubljena u život.
Pazim da "ne idem malena ispod zvijezda"
Kad nešto želim znam da "samo nebo je granica".
Nikad ne zaboravljam na "mon credo".
Obožavam sve predstave s tematikom vezanom uz stari Split i nekadašnji život i običaje
jer kao izvorna,reklo bi se fetiva Splićanka, čeznem za onim vremenom i onim
dijalektom...
Nemam ja ništa protiv modernog splitskog dijalekta,ali nema više ni toga!
Daleko najsimpatičniji,najsrdačniji i najoživljeniji lik mi je lik
Šjor Bepa iz Male Floramye nekad u interpretaciji legendarnog B.Dvornika,
a danas u interpretaciji vrsnog T.Banova....
Volim dramatiku,raspon i snagu emocija,ali
ne volim patetiku,prenemaganje i isforsiranost...
Volim kazalište dušom i tijelom,a takvu bezuvjetnu
ljubav razumjet će samo istomišljenici...
Vjerujem da vam je poznat onaj osjećaj kada glumite i dajete
sve od sebe i onda u jednom trenutku shvatite da je vaša
interpretacija bliska modelu savršene i ujedno otkrijete
neke svoje nove sposobnosti i potencijale za koje niste ni znali
da ih posjedujete...
Volim kada glumim i pjevam svom puninom,kada glas samo struji iz mene
u skladu s osjećajima....
Zanimljivo je da ili pjevam potpuno,čisto,snažno ili nikako...
Takav je i moj život,nema sredine...
Ili sam potpuno sretna ili potpuno tužna...
An actress is a powerful woman
passing a sigh for a breath
and a cigarette of a marketed style of beauty
when all she really wants is the nicotine
and a plug for the mouth
which has recited myriad verses and lines
that were never her own.
Her face contorts and twists by a separate will
wild way of getting care
but if she douses her soul in liquor and noise
and thinks of enough happy things
she can bend it back into the softest smile.
What an actress, what a performance.
If only the teaters
knew how many stars lived here,
their dead cold eyes focused on
the stairwell they wish could serve as a diving board.
You should be an actress
They always used to say.
But maybe I’m too good
At hiding the pain this way
And it’ll remain the same
Each and every day
I am an actor
Playing my roles before the crowd
At times they laugh
Others they scorn
I’ve a thousand different faces
Carried out five hundred lives
And yet, I’m not these costumes that the audience knows
I’ve lost sight of myself
Lost in the mirrors
I’ve placed within my soulI can’t find the doorway
to this house of endless brazen disks
With night beginning to fall, the crowd leaves cheering
Another is trapped within their society
Unable to find the way home
Who have I become?
What was I striving to be?
I hid myself away
Wanting to look cool
Daring to be someone other then who I am
See what it has gained meI’ve a hundred million fans
Yet not one of them knows me
I’ve become what they see
No more is my life my own
Decisions made each day for me
Fast track life, running by
I knew myself onceI chose to be an actor
So I lost sight of who I was
I did not know what I had become
But now I know
I am what the jeering, laughing crowd sees
Acting
I am an actor,
The world is my stage.
My life is the script,
improvised before the world,
who sits as my audience.
I paint my face like a rainbow
so no one will know me.
I put on my costume and
take on a role unfit for me.
This is not the life I wish to lead,
but my life is perfect for a performance.
My life has drama, suspense, romance,
fantasy, comedy, mystery, and sadness.
No one’s life is perfect,
but there are those who try
and fail in utter misery.
My life is a play, parts are forgotten
forever, and others are remembered for
eternity.
The entire world
Is but a stage
History is old scripts
I’ve read many a page
Are we all
Just playing a part?
Is life in and of its self
Theatrical art?
Am I just acting?
Is my character the hero?
Is this all real?
Is reality a placebo?
When will be
Our final bow?
Is it far off
Or is it right now?
The curtains close
They dim the light
I followed the script
Now I exit, stage right
"Totus mundum agit histrionem"
" Whole world is a stage"
"Sve teatar je"
" Manje se pati kada se shvati da sve teatar je"
" Slijedi svoj srce!"
" Never give up the dream you have"
Pretpostavljam da je ljubav prava kada se ne moraš dugo misliti između nje i dužnosti. Kažu da najveća ljubav često za sobom nosi rizik. Znaš da je to to kada si u potpunosti zadovoljan i saživljen s trenutkom u kojem jeste. Mnogo puta se uhvatim kako dok sam na jednom mjestu želim biti na nekom drugom, dok sam u jednom periodu života želim ga preskočiti i biti u nekom za koji mislim da bi mi bolje odgovarao. Kod savršene ljubavi ti želiš baš to vrijeme i to mjesto, taj dan, taj sat i tu sekundu na tom mjestu. Ne želiš ništa više ni manje, ništa bolje ni drukčije, već baš to što imaš. Živiš u sadašnjosti kako bi zapravo i trebalo. Na dane sam zamišljena i moje misli lutaju svuda, samo ne u sadašnjem trenutku i sadašnjem vremenu. Budi moj saveznik koji će me istrgnuti iz te poluuspavanosti i sanjarenja jer to više neće biti potrebno kada budeš uz mene. Vrati moje misli u njihov dom. Lutanje zna biti zamorno pogotovo kad imaš osjećaj da se vrtiš u krug. Makni tu koprenu s mojih očiju, prodri iza njih, veži ih za sebe jer samo ti to možeš. Obriši s njih maglu i udahni im onaj sjaj koji toliko volim. Ti bi trebao biti taj koji neće samo razumjeti, već će biti u stanju i proživjeti ono što ja doživljavam, želim da osjetiš moje osjećanje. Želim da te dirne kad i mene dirne, želim da točno znaš zašto me nešto baš toliko veseli ili baš toliko rastužuje. Pogledaj svijet i mojim očima. Nastoj prodrijeti što dublje u mene, udahni me. Osjeti ljepotu na moj način. Shvati zašto se baš tome i baš tako smijem i zašto baš zbog toga plačem. Samo ne budi dalek. Isprepleti niti svojeg života s mojima da zajedno tražimo svoje puteve. Ako te ikad ljubav prema meni napusti, radije biram bolnu istinu nego lijepu laž. Ne daj da živim u zabludi. Ako ti ikad budem "teška" reci mi to. Sve mi reci, pričaj sa mnom i budi moj netko. Ako se iti jedan dio tebe u iti jednom djeliću vremena odupre tome da bude sa mnom, reci mi to.
Što će biti ako dotaknemo vrh? Ako shvatim da si baš ti taj kojeg godinama čekam? Hoćemo li se ikad zamoriti od tolike sreće? Što bude na vrhu; žele li onda ljudi vinuti se još više? Požele li nešto drugo? Traje li ta savršena sreća uopće (ona ne postoji, ali postoji naše uvjerenje da je imamo)?
Davno zaboravljen dio moje nikad dovršene knjige:
Svaki dio ovog grada sjeća me na tebe. U svakoj ulici živiš kao uspomena. Tako si uronjen u svako meni drago mjesto. Ponekad kad je teško pomislim da bih možda trebala promijeniti sredinu i otići negdje gdje neće biti tako. Svaki put te predosjetim, tvoj odlazak ili dolazak. Točno se da osjetiti kad si daleko, kad sa svakom sekundom odmičeš sve dalje u nepreglednu noć. Točno znam lica onih jutara kad se probudim i osvijestim si da sada nisi tu. Onaj osjećaj kada šetam gradom i znam da se nećemo možda sresti iza nekog ugla jer si otišao. One suze koje sakrijem jer znam da nisu ni prve ni posljednje jer ti si svjetski putnik. Kad se vratiš i sunce nekako drukčije sja, grad odiše nekom neobjašnjivom puninom. Da si me pozvao te noći kad si odlazio ostavila bih sve samo da te ispratim, da sa sobom ponesem jedan naš dugi zagrljaj. Točno sam te mogla vidjeti kako zamišljeno gledaš u ovaj grad dok se ispred tebe gube tebi najdraže slike. Vidim tvoje duboke oči kako mirno gledaju u kišnu noć, a slike pred tobom samo se magle. Nemoj misliti da ne znam da se okupiraš kojekakvim stvarima i obvezama samo da odagnaš misli od mene, da si nekako ispuniš vrijeme, ali isto tako znam da, navečer kad legneš u krevet, nema toga što ne bi dao da sam tad pored tebe, makar te samo gledala dok spavaš. Znam za sve tvoje poruke upućene meni i sretna sam svaki put kad ti shvatiš svaki moj tajni signal. Ako si zaista uspio osjetiti kako sam se osjećala onog dana i ako si zaista uspio vidjeti dalje od moje hinjene ravnodušnosti znači li to da si ti taj kojeg čitav život čekam? Naš ponovni susret tako je neizvjestan. Možda smo se ovaj put mimoišli baš za sekundu koja se pretvorila u vječnost. Stvar je u tome da ne smijemo previše željeti da nam se ukrste putevi jer tada se nikad ne ukrste. Ukrste se u onoj sekundi u kojoj i tebi i meni nešto drugo kroz glavu prođe. Onda kad ne očekujemo jer tad se ispunjavaju najveće želje. Često si tako dalek i zamišljen, znam da žudiš za onom koja razumije, a i ti i ja smo se toliko puta uvjerili da sam to ja. Čak i kad si daleko, nikad nisi sam. Žudim za danom i trenutkom kad ćemo se ponovno sresti. Za onim zagrljajem u koji će se stopiti sva moja nadanja i svi snovi, a ja ću imati osjećaj da grlim nebo. Tad stat će vrijeme i ništa što je bilo niti što dolazi neće biti važnije od toga. Imat ću svijet u svojim rukama.
Napisano je ovo davno, toliko davno da sam bila i zaboravila na to. U to vrijeme počela sam pisat knjigu, a ovo je jedan od unutarnjih monologa glavne junakinje. Sjećam se koliko sam bila inspirirana tih večeri pa mi se učinilo zgodnim podijeliti ovu struju svijesti s vama, a sebe malo sjetiti na neka divna davna vremena (Dobro, nisam baš toliko stara, ali svejedno:D).
Ima noći kad mi tako treba netko samo da bude tu, da mi udijeli ono što svakom ljudskom biću treba; zagrljaj, dodir, razumijevanje, da obrati pažnju na mene, da mi ne govori da sam uludo romantična ili senzibilna glupača, da proba barem na trenutak gledati svijet mojim očima. Želim nekoga pred kime neću skrivati svoje suze jer ih neće osuditi ili omalovažiti. U noćima kao što je ova tako sam ranjiva. U glavi vrtim idealni scenarij. Voljela bih da si taj netko ti. Voljela bih da si takav. Voljela bih da ti toliko značim, da ti značim onoliko koliko značiš i ti meni. Da barem mogu prodrijeti iza tvojeg prijateljskog ophođenja sa mnom, pomaknuti granicu našeg odnosa, želim u tvojim očima biti netko tko zaslužuje više od kurtoaznosti, više od ljubaznog pozdrava, više od smajlića u poruci, više od triju točaka na kraju, više od ignoriranja...Navodno je telepatija među nama jaka, ali očito je večeras zakazala jer nisi uspio osjetiti koliko te trebam. Ne razumijem ovaj odnos. Na trenutke sam uvjerena da smo suđeni jedno drugome, neki drugi dan sve upućuje na to da sam tebi puno manje nego što si ti meni. I to boli. Možda sam sama kriva i možda sam stvarala znakove i signale tamo gdje ih nema, možda sam sve krivo protumačila. Hoću li ikada doznati odgovore na sva ona pitanja? A ja još uvijek vjerujem da si ti taj kojemu mogu sve reći, kojemu mogu predati svoju ranjivost. Žudim za tim da me netko upozna bez maske i tako često imam osjećaj da ti to umiješ. Ti si za mene iznad Mjeseca i zvijezda. Znam da nisi savršen, ali si mi savršen među nesavršenima. Čitav život zamišljam romantičan odnos s tobom i vidim ga kao nešto predivno, nešto čisto, gotovo bez mane i zato se bojim - bojim se razočaranja. A još više se bojim promašenog života. Bojim se jer znam da on nema reprizu, jer znam da nema povratne karte. Nema formule za život. I što ideš stariji sve je veća odgovornost na tebi, a ti se pitaš umijem li ja to, što ako pogriješim. Ne želim kajanje. A onda se opet bojim učinit bilo što što bi me odvelo van okvira sigurnosti.
Tako bih voljela da si večeras ovdje, da te mogu osjetiti. Možemo sjediti zagrljeni i pričati sve do ranog jutra. Možeš mi dati da osjetim tvoju ruku kao ruku muškarca. Možda mi udijeliš jedan zagrljaj kao muškarac ženi, a ne kao prijatelj prijateljici. Znaš, sretna je ona koja će biti tvoja suputnica i s kojom ćeš dijeliti sva svoja blaga. Večeras imam dojam da ti mogu sve reći, večeras želim govoriti, želim tebe uvesti u svoj život, iako si već dugo tamo. Želim ti reći kako me boli to što sam čitav život nekako nezamjetna, malena. Možda zbog sramežljivosti. Takve sam prirode. I da, boli me kad sam sama u gomili ljudi. I boli me kad me netko ne primijeti, a ispred njega sam. I boli me što se još nikad nikome nisam otvorila do kraja i što mislim da si ti taj, ali da jednostavno ne gajiš iste osjećaje za mene. I boli me kad vidim gdje mi prolaze dani i godine. Pomozi mi, što da radim sa svim ovim osjećajima koji su se ponovno vratili poput lavine? Ti nikad nisi otišao iz mene, stalno si sa mnom, kad perem zube, češljam se, oblačim pidžamu, idem spavati, ustajem. Ti si ja. I ovo je još jedna noć u kojoj sama sebi postavljam pitanja na koja mi možda nikad nećeš dati odgovor, u kojoj, po tko zna koji put, vrtim naše scenarije koji se možda nikad neće odigrati, u kojoj u meni sve vrišti, a ti me ne čuješ. Ovo je još jedna noć u kojoj gledam u prostrano nebo i bojim se onoga što mi donosi sunce. Gledam u daleke zvijezde i pitam se kako bi bilo vidjeti ih u stvarnoj veličini. "Misli li on na nju iti milijunti put od onoga koliko ona misli na njega?" Značim li ti? Večeras želim plakati na tvom ramenu. Večeras je teret pretežak. "Iskreno tuguje onaj koji svoju tugu nosi u sebi." Večeras ne mogu. Večeras sam spremna na kojekakvu ludost samo da te vidim. Putovala bih satima samo za jedan tvoj zagrljaj. Kad bi barem znao koliko me večeras boli što te nema. Večeras je toliko svijeća upaljeno u meni, večeras toliko toga osjećam, ali nitko nije tu da mu to saopćim. Budi pored mene, samo me gledaj dok spavam. Ne puštaj moju ruku. Ne odlazi. Udijeli mi djelić onoga zbog čega te tako volim. "Sve su velike ljubavi tužne." Dokaži da naša nije. Znam da nekog ljubiš. Kad bih barem to bila ja, kad bi barem meni poklonio svoj svijet. Nikad te ne bih puštala. "Najljepše su neostvarene ljubavi." Nije li to onda imitacija života? "Što bi bilo kad bi bilo?" Da, stalno ću se to pitat, stalno me vuče nepročitana priča. Propuštena prilika za našu sreću.